Borba protiv selfija se razbuktala.
Takozvani narcištapovi (narcisticks) zabranjeni su u rimskom Koloseumu, u Versaju i u Sidnejskoj operi, izveštava Tajms. U Rusiji možete biti uhapšeni zbog snimanja selfija, a vlasti upozoravaju na opasnost slikanja na pogrešnim mestima, na primer ispred vozova u pokretu, jer je nekoliko ljudi tako poginulo.
Istraživanja pokazuju da ljudi koji snimaju brojne selfije često imaju narcističku, psihopatsku i makijavelističku ličnost. Takođe gaje potrebu za zadovoljenjem i traže društveno odobravanje na internetu.
„Često se zaboravlja da narcisoidni ljudi nisu samo egomanijaci, nego i da ih pokreće prikrivena nesigurnost“, kaže Džes Foks, asistent na Državnom univerzitetu Ohajo“. „Oni vole „lajkove“, vole da im se prizna vrednost.“
Takozvani narcištapovi (narcisticks) zabranjeni su u rimskom Koloseumu, u Versaju i u Sidnejskoj operi, izveštava Tajms. U Rusiji možete biti uhapšeni zbog snimanja selfija, a vlasti upozoravaju na opasnost slikanja na pogrešnim mestima, na primer ispred vozova u pokretu, jer je nekoliko ljudi tako poginulo.
Istraživanja pokazuju da ljudi koji snimaju brojne selfije često imaju narcističku, psihopatsku i makijavelističku ličnost. Takođe gaje potrebu za zadovoljenjem i traže društveno odobravanje na internetu.
„Često se zaboravlja da narcisoidni ljudi nisu samo egomanijaci, nego i da ih pokreće prikrivena nesigurnost“, kaže Džes Foks, asistent na Državnom univerzitetu Ohajo“. „Oni vole „lajkove“, vole da im se prizna vrednost.“
Možda su isto toliko loši i roditelji koji se osećaju obaveznima da snime svaki trenutak svoje porodice. Brus Fejler u nedavnom članku za Tajms kaže da se pretvarao u takvog oca.
Fejler je kasno počeo da snima video-kamerom, a do tada je fotografisao i odgajao decu uz razne zabavne aktivnosti. "Dobro je bilo to što su deca volela i sama da snimaju. Pričvršćivala su kamere za kacige za splavarenje, šepurila su se na časovima hodanja po užetu i uzbuđeno su snimila kratki film o svojim rođacima krajem leta", napisao je Fejler. "Loše je to što imamo toliko snimljenih filmova da ih niko nikad neće odgledati."
Opsesija beleženjem života ograničava uživanje u istom tom životu.
Na kraju je Fejler shvatio da opsednutost kamerom uništava njegov porodični život.
Pen Holdernes, nekadašnji televizijski izveštač iz Severne Karoline, shvatio je nešto slično. Kad je snimio svoju porodicu kako obučena u jednaku božićnu odeću pleše po kući, snimak je stigao u nacionalne vesti i imao je više od šesnaest miliona pregleda.
Svestan je loših strana toga. "Prestravljuje me mogućnost da se pretvorim u oca koji govori:"O, pa to je divno, gde mi je kamera?" umesto da upotrebim mozak i uživam u trenutku".
Linda Henkel, baka koja voli da fotografiše, želela je da sazna kako fotografije utiču na naše pamćenje.
Tokom pisanja studije objavljene prošle godine, Linda, kognitivni psiholog, poslala je studente u umetnički muzej i rekla im da neke predmete pogledaju, a neke da fotografišu. Pokazalo se da su bolje zapamtili ono što su gledali nego ono što su snimali.
"Kada ispitanik snimi fotografiju, kao da dužnost pamćenja prenosi na nju", rekla je Tajmsu. "Računa da će aparat pamtiti umesto njega".
Gledajući tuđe uspomene na društvenim mrežama često se osećamo loše i naš strah da smo nešto propustili se pojačava. Ovo stanje se pogoršava kada se razne poznate ličnosti udruže, i neprestano objavljuju na internetu snimke zabava koji kao da su pažljivo osmišljeni da nas učine ljubomornima.
"Ne samo da nisam na ovom divnom putovanju u Kan nego nisam ni na ovoj jahti u Kanu sa Žiži i Belom Hadid i Hejli Boldvin.", kaže dvadesetpetogodišnja Emili Tes Kac, urednica u Hafington postu. "I protiv volje zavaravam se da bi se svi radovali što sam tamo".
Studija objavljena početkom ove godine pokazuje da gledanje tuđih postova samo podstiče zavist i kvari raspoloženje.
Tridesetpetogodišnji Itan Kros, saradnik na toj studiji i profesor na Mičigenskom univerzitetu, rekao je Tajmsu: "Svi smo skloni da doteramo svoju sliku na internetu. Stalno posmatranje lepih trenutaka u tuđim životima ne doprinosi emocionalnoj dobrobiti".
Autor: Tom Brejdi
Izvor: The New York Times
Fejler je kasno počeo da snima video-kamerom, a do tada je fotografisao i odgajao decu uz razne zabavne aktivnosti. "Dobro je bilo to što su deca volela i sama da snimaju. Pričvršćivala su kamere za kacige za splavarenje, šepurila su se na časovima hodanja po užetu i uzbuđeno su snimila kratki film o svojim rođacima krajem leta", napisao je Fejler. "Loše je to što imamo toliko snimljenih filmova da ih niko nikad neće odgledati."
Opsesija beleženjem života ograničava uživanje u istom tom životu.
Na kraju je Fejler shvatio da opsednutost kamerom uništava njegov porodični život.
Pen Holdernes, nekadašnji televizijski izveštač iz Severne Karoline, shvatio je nešto slično. Kad je snimio svoju porodicu kako obučena u jednaku božićnu odeću pleše po kući, snimak je stigao u nacionalne vesti i imao je više od šesnaest miliona pregleda.
Svestan je loših strana toga. "Prestravljuje me mogućnost da se pretvorim u oca koji govori:"O, pa to je divno, gde mi je kamera?" umesto da upotrebim mozak i uživam u trenutku".
Linda Henkel, baka koja voli da fotografiše, želela je da sazna kako fotografije utiču na naše pamćenje.
Tokom pisanja studije objavljene prošle godine, Linda, kognitivni psiholog, poslala je studente u umetnički muzej i rekla im da neke predmete pogledaju, a neke da fotografišu. Pokazalo se da su bolje zapamtili ono što su gledali nego ono što su snimali.
"Kada ispitanik snimi fotografiju, kao da dužnost pamćenja prenosi na nju", rekla je Tajmsu. "Računa da će aparat pamtiti umesto njega".
Gledajući tuđe uspomene na društvenim mrežama često se osećamo loše i naš strah da smo nešto propustili se pojačava. Ovo stanje se pogoršava kada se razne poznate ličnosti udruže, i neprestano objavljuju na internetu snimke zabava koji kao da su pažljivo osmišljeni da nas učine ljubomornima.
"Ne samo da nisam na ovom divnom putovanju u Kan nego nisam ni na ovoj jahti u Kanu sa Žiži i Belom Hadid i Hejli Boldvin.", kaže dvadesetpetogodišnja Emili Tes Kac, urednica u Hafington postu. "I protiv volje zavaravam se da bi se svi radovali što sam tamo".
Studija objavljena početkom ove godine pokazuje da gledanje tuđih postova samo podstiče zavist i kvari raspoloženje.
Tridesetpetogodišnji Itan Kros, saradnik na toj studiji i profesor na Mičigenskom univerzitetu, rekao je Tajmsu: "Svi smo skloni da doteramo svoju sliku na internetu. Stalno posmatranje lepih trenutaka u tuđim životima ne doprinosi emocionalnoj dobrobiti".
Autor: Tom Brejdi
Izvor: The New York Times